SRPSKA ANALITIKA

VLADIMIR PUTIN – RUSKA ENIGMA BROJ 1

Relja Tadić

Zlatni petrogradski dječak

Tajna evropske politike je napraviti dobar dogovor sa Rusijom, govorio je Oto Fon Bizmark. Međutim, to nije nikad bilo lako. Vinston Čerčil je tvrdio da je nemoguće predvidjeti reakcije Rusije, jer je to zagonetka, omotana misterijom unutar enigme.

Zapadna percepcija hladnoće, surovosti i mračnjaštva Kremlja se duboko ukorijenila u odnosu tog dijela svijeta prema najvećoj slovenskoj zemlji. Izgleda da se skoro ništa nije promijenilo od vremena kijevske Rusije do modernog doba, ukoliko izuzmemo grotesknu figuru Borisa Jeljcina. Šarmom dobroćudnog rasipnika i lakog pregovarača, izvukao se uz vidljiv podsmijeh savremenika iz uspostavljenog stereotipa o ruskim liderima. Rusija se tokom njegove vladavine svela na skup nepovezanih, anarhičnih cjelina čija je jedina objedinjavajuća sila bila pečat vjekovne autokratije duboko urezan u svijesti njenog naroda. Nimalo slučajno, svi zapadni analitičari ukazuju na ovaj period kao na zlatno doba u odnosima između Rusije i Zapada.

„Najviše ste voljeli Rusiju kad je ona bila najslabija u svojoj istoriji“, rekao je Mihail Gorbačov osvrćući se na ovaj jednodušan stav zapadne političke elite.

I onda je, zagonetno, ušuškan misterijom unutar enigme došao na scenu Vladimir Vladimirovič Putin. Otkuda? Pravo iz neke istorijske polušanse, iz sudara nekih slučajnosti ili iz snage ideala, usmjerenosti i vještog političkog otvaranja?

Rođen je 1952. godine u Petrogradu. Na porodičnom stablu nema znamenitijih predaka ako izuzmemo djeda koji je bio lični Lenjinov i Staljinov kuvar. Otac mu je bio ubijeđeni komunista, aktivista i diverzant NKVD-a. Majka je bila duboko religiozna pravoslavna hrišćanka koja je u tajnosti krstila Vladimira u periodu kad je samo najsnažnija vjera mogla nadvladati opravdan strah od surove odmazde komunističkog režima.

 Kad je imao samo sedamnaest godina, vezan jakom strašću prema detektivskim romanima, potražio je posao u KGB-u. Rekli su mu da se sam vrati. Upisao je pravo na Lenjingradskom državnom univerzitetu. Preduhitren je u namjeri da se sam vrati. Na završnoj godini studija, 1975. godine, prišao mu je impresivan, nepoznat čovjek i tražio da razgovaraju o karijeri. Taj filmski trenutak je trajno odredio njegovu budućnost. Momenat sudbine koji će imati svoju značajniju reprizu nekih 25. godina kasnije.

Nakon treninga i rada u Lenjingradskom direktoratu KGB-a, i dijelom u Moskvi, 1985. godine postaje dio obavještajne misije u Drezdenu, u Istočnoj Njemačkoj. Oskudne su informacije o njegovim stvarnim aktivnostima, ali ništa drugo se i ne može očekivati. Zna se da je u sklopu industrijske špijunaže, dovodio stručnjake iz IBM-a i Simensa u gigantsku istočnonjemačku elektronsku kompaniju Robotron. Nekoliko godina kasnije, našao se u rijeci koja je mijenjala svijet. Skriven svojim besprekornim znanjem njemačkog jezika i obavještajnim iskustvom, izbjegao je linč mase koja je rušila jedan poredak i zid kao njegov simbol.

Država u koju se vratio se raspadala. Kasnije, reći će da ko god ne žali za bivšim Sovjetskim savezom nema srca, a ko god priziva njegovo obnavljanje nema pameti. Smatra da je taj tragičan događaj raspada sovjetske države najviše koštao Rusiju, odnosno 25 miliona Rusa koji su ostali van njenih granica.

Vratio se u Petrograd, gdje je ubrzo dobio posao u administraciji liberalnog gradonačelnika gdje je postao savjetnik za međunarodne poslove. Nakon korupcionaške afere koja je politički penzionisala gradonačelnika, Vladimir Putin je krenuo u potragu za novim poslom. Dok su se u Petrogradu vrata redom zatvarala, otvarao se put za Moskvu. Ni najpasioniraniji biografi prilika u Kremlju ne razumiju do kraja ovaj dio Putinove karijere. Dolaskom u Moskvu, pojednostavljeno govoreći, karijera bi se mogla opisati kao prvo zanimanje, drugo zanimanje, treće zanimanje, a nakon toga mjesto načelnika službe FSB-a u julu 1998. godine. Za svo to vrijeme, prema mišljenju samog Putina, vladaju isključivo sile nepredvidljivog istorijskog zapleta. Uskoro, avgusta 1999. godine, Boris Jeljcin ga predlaže za premijera. Najprije odbija, a nakon toga prihvata predlog.

Mjesto premijera, u trenutku kad je to ponuđeno Vladimiru Vladimiriviču, je bilo konstantno ugroženo nekontrolisanim popodnevnim odlukama Borisa Jeljcina. U sedamnaest mjeseci, na premijerskoj poziciji se promijenilo pet ljudi. Vladimir Putin je opstao. Više od toga, postao je izabrani Jeljcinov nasljednik. Za to je svakako trebalo više od političke mudrosti i teorijskih znanja. Detalj da je već 1999. godine u tajnosti više puta posjetio kuću oligarha Borisa Berezovskog u Španiji govori o praksi koja vuče korijene u KGB treningu.

Dugo je Zapad tražio odgovor na pitanje šta je prava priroda Vladimira Putina. Demokrata ili autokrata, jedno je od pojednostavljenih dilema koje se vezuju ruskog predsjednika. U svom mandatu je pokazao nezabilježenu žustrinu u borbi sa čečenskim teroristima, ali na drugoj strani Rusi su se, nakon tragedije 113 moranara u podmornici Kursk, opravdano pitali šta se krije ispod nepomičnog blijedog lica njihovog predsjednika. Na kraju, Times je objavio konačnu presudu pod naslovom „Car je rođen“ dodijelivši mu titulu čovjeka godine.

Novinar Tajmsa, u trosatnom razgovoru, nije uspio da registruje nijednu neprotokolarnu emociju ruskog predsjednika. Tvrdi da je čak i čileansko vino dosipao u trenucima koji su predviđeni strogim protokolom. Prozirno plave oči i potpuna kontrola kratkih poruka tjeraju sagovornika na predanost i mirnoću u razgovoru. Jede umjereno, trenira džudo i pliva najmanje sat dnevno. Impresionira potpunom samokontrolom i snažnom dominacijom kratkim rečenicama u razgovoru.

Živi u dači, nadomak Moskve, okruženom mirnoćom duboke i šaputave šume. U prostranoj, ali spartanskoj kancelariji, često se odmara uz muziku Bramsa, Mocarta i Čajkovskog.

 Svi ekonomski pokazatelji u Putinovoj eri ukazuju na dinamičan i snažan rast. U prosjeku, ruska ekonomija je rasla po stopi od 7%. Isplaćeni su dugovi prema stranim povjeriocima koji su u jednom trenutku iznosili 200 milijardi dolara. Ruske kompanije se uspješno takmiče na globalnom tržištu, a osjeća se i vojno prisustvo na davno napuštenim magistralama. Rusija je opet visoko na svjetskoj pozornici moći.

Kako je uspio? Kako se izvukao ispod ruševina imperije i u borbi sa avetima anarhije? Više od suvoparnih činjenica, Rusi vole da parabolično dotaknu karakter svog predsjednika u formi vica.

„Duh Josifa Visarionoviča se pojavljuje u Putinovom snu, u jednom kritičnom trenutku.

Putin, u očaju, pita kako da stabilizuje zemlju, kako da je ojača, da je sačuva. Josif predlaže:

-Pokupi sve demokrate na jedno mjesto i sve strijeljaj. Zatim ofarbaj sve unutrašnje zidove Kremlja u plavo!

-Zašto u plavo? Pitao je zbunjeni Putin.

-Aha! Znao sam da me nećeš ništa pitati za ovo prvo!“

Pitan da prokomentariše knjigu nekog od sovjetskih disidenata na temu Staljinovih zločina, Putin je rekao da ne čita knjige ljudi koji su izdali otadžbinu.

Neko će reći da je Putin samo pokupio političku dividendu za očekivani i bezuslovni dinamizam ruske ekonomije, odnosno za povoljna kretanja na svjetskom tržištu energenata. Međutim, Rusi smatraju da je Putin obnovio snagu Rusije, da je sačuvao zemlju od već projektovanog raspada, a tek nakon toga bilježe povećanje životnog standarda.

Na predstojećim izborima, Vladimir Putin je podržao Dimitrij Medvedeva i prihvatio mjesto premijera. Pozornica se širi, ali ostaje da vidimo da li će svjetla istorijskog značaja ipak ostati na jednom čovjeku. 

(Slobodna misao)

<> 4. april 2008 22:17:22